Nastavno na niz hvalevrijednih aktivnosti u kojima sudjeluju članovi ekosustava VSS-a, a čime
kontinuirano potvrđuju i društvenu ulogu Veleučilišta studija sigurnosti, donosimo intervju s
našim predavačem Mladenom Vinkovićem, dipl. ing., ponosni na njegovo zapovjedništvo
hrvatskim timom od 41 ljudi i sedam pasa koji su pomagali u operacijama spašavanja u
Turskoj nakon razornog potresa.
Mladen Vinković načelnik je Državne intervencijske postrojbe civilne zaštite, a po povratku
sa zahtjevne akcije spašavanja u Turskoj, odgovorio nam je na nekoliko pitanja.
1. Nakon što ste se s kolegama 54 sata vozili iz Jastrebarskog do Turske, odmah ste se
uputili u potragu. Razmišljate li u tim trenucima uopće o psihofizičkom naporu ili ste s
timom posvećeni isključivo provedbi operacije spašavanja?
Cilj je bio stići što prije i uključiti se u akciju traganja i spašavanja budući da je vremena za
pronalaženje živih osoba u ruševinama bilo sve manje. Udaljenost koja se morala savladati
iznosila je više od 2500 km. Tim je u konvoju od 12 vozila (u konvoju je bilo 5 kamiona) tu
relaciju prošao za 54 sata vožnje, pri čemu se odmaralo svega dva puta po 4 sata. Na dan dolaska
pripadnici tima nisu spavali više od 36 sati. Zahvaljujući visokoj motivaciji pripadnika tima da se
pomogne ljudima u nevolji te ozbiljnosti situacije nije se razmišljalo o psihofizičkom naporu, a i
adrenalin je bio na visokoj razini.
2. Kakvu ste situaciju zatekli i kako je, sa stajališta struke, izgledala vaša operacija?
Dolaskom u ranojutarnjim satima u grad Antakya u regiji Hataya (u samoj blizini granice sa
Sirijom) i pojavom danjeg svijetla učinci potresa bili su sve izraženiji. Urušene i teško oštećene
zgrade, oštećene ceste, oštećeni i urušeni mostovi ostavljali su dojam apokalipse. Kako bi se
mogli uključili u akciju traganja i spašavanja, tim se morao prijaviti u koordinacijski centar
(UCC- Urban Search and Rescue Coordination Cell) koji je koordinirao aktivnostima
međunarodnih timova. Samo pronalaženje lokacije UCC-a bio je jedna vrsta izazova, ali
zahvaljujući iskustvu, znanju, ali i snalažljivosti ta je zadaća u najkraćem roku izvršena. Nakon
održanog sastanka s koordinatorom, hrvatskom timu je dodijeljena zadaća da zajedno s
ukrajinskim timom započne pretragu u jednom od sektora (koordinacijski centar već je imao
pripremljenu mapu grada s označenim sektorima) te da zajedno s njima podignemo bazu
operacija (kamp). Dio tima odmah je krenuo u akciju traganja i spašavanja, a drugi dio tima radio
je na uspostavi baze operacije. Budući da na predviđenom mjestu nije bilo dovoljno prostora za
ukrajinski i hrvatski kamp, krenulo se u potragu za novom lokacijom za postavljanje kampa. Uz
pomoć tima iz Omana pronađeno je novo mjesto za kamp na parkiralištu Hataya stadiona te je uz
odobrenje UCC-a započelo podizanje kampa.
Pripadnici tima trenirani su za djelovanje u međunarodnim misijama u sklopu Mehanizma
civilne zaštite Europske unije te također imaju iskustva iz misije pružanja pomoći nakon potresa u Albaniji 2019. godine što svakako olakšava, po dolasku, vrlo brzu prilagodbu sustavu traganja
i spašavanja pod vodstvom međunarodnog koordinacijskog tima.
3. U kolikoj su mjeri akciju otežavale činjenice nedostatka vode, hrane i struje?
Po dolasku u grad odmah je bilo vidljivo da će biti problema s logističkom opskrbom, no to nas
nije previše brinulo jer je tim bio pripremljen na samodostatnost od 10 dana. To znači da smo
imali dovoljno hrane i pitke vode za cijelo vrijeme misije. U radijusu od 200 km nije bilo
mogućnosti kupiti bilo koju namjernicu jer su dućani bili razrušeni, a pojedini i opljačkani. Za
potrebe snabdijevanja električnom energijom tim je imao agregat za struju snage 30 kW što je
bilo više nego dovoljno za snabdijevenje kampa električnom energijom (kamiona kuhinje,
grijanje šatora, komunikacijsko-zapovjednog vozila i rasvjete). Izazov koji je stavljen pred
članove tima bilo je održavanje osobne higijene te velike i male nužde. Sa tim problemima nosili
su se i drugi međunarodni timovi i svaki tim je to na svoj način djelomično riješio. To je na neki
način utjecalo i na dužinu boravka na misiji.
Komunikacije su osim vode i struje također bile važne budući da je lokalna komunikacijska
infrastruktura bila oštećena te korištenje mobilne mreže otežano. Hrvatski tim s komunikacijama
nije imao većih problema budući da je koristio satelitski internet StarLink što je omogućilo
korištenje aplikacije WhatsApp (razmjena glasovnih i pisanih informacija) te e-mail za razmjenu
pisanih informacija.
Za stanovnike razrušenog grada zasigurno je taj problem bio puno veći. Ljudi su noć provodili na
ulici paleći logorske vatre i grijali se uz njih čekajući da se iz ruševina izvuku njihovi najmiliji.
Jedan od problema bio je punjenje mobitela i održavanje komunikacije između građana
pogođenih tom katastrofom. Možemo si zamisliti kako jedan dan imate sve blagodati novih
tehnologija i bez kojih jednostavno ne možete živjeti, a drugi dan vam je sve to ukinuto odnosno
nedostupno. Prema mome mišljenju veći problem za stanovnike grada biti će održavanje higijene
kako ne bi došlo do pojave zaraznih bolesti. Zbrinjavanje tako velikog broja stanovništva svako
je ozbiljan izazov za turske službe civilne zaštite.
4. Na terenu ste surađivali s ukrajinskim timom. Kako je izgledala ta suradnja?
Hrvatski tim nije surađivao samo s ukrajinskim timom. Suradnja je bila odlična i s drugim
timovima. S ukrajinskim timom radilo se dva dana na dva sektora.
Budući da su ukrajinski i hrvatski tim prošli razne tečajeve i vježbe Mehanizma civilne zaštite
Europske unije glede djelovanja u međunarodnim misijama, bilo je vrlo lako uspostaviti suradnju
jer su procedure bile vrlo jasne. Zapovjednici na terenu napravili su plan pretrage kako se ne bi
preklapali i nakon toga se krenulo u akciju.
Nakon završene zadaće voditelji međunarodnih timova podnosili su izvješća na večernjem
sastanku koordinatoru međunarodnih timova, a svako jutro na sastanku voditelja timova dobivale
bi se nove zadaće.
Također potrebno je naglasiti da su se timovi unutar kampa potpomagali u smislu dijeljenja
potrebitih resursa, ali i suradnja s domaćinom bila je na vrlo visokoj razini.
5. Koliko je u takvim situacijama bitno pridržavanje pravila struke? Postoji li prostora za
improvizaciju u kontekstu zatečenih okolnosti ili je ona svedena na najmanju moguću
mjeru?
Prije svega potrebno je naglasiti da je opća sigurnost tima na prvom mjestu i dužnost je voditelja
tima da prekine akciju ili misiju ako smatra da je sigurnost tima ugrožena. Tijekom misije u
Turskoj pripadnici tima, na terenu, ali i u kampu osjećali su se sigurno zahvaljujući turskoj
policiji i vojsci koji su osiguravali kamp i radilišta u samome gradu stoga su se članovi
spasilačkog tima mogli u potpunosti koncentrirati na traganje i spašavanje nestalih u ruševinama.
Vježbe i tečajevi Mehanizma civilne zaštite Europske unije daju smjernice za sudjelovanje u
međunarodnim misijama čime se improvizacija svodi na najmanju moguću mjeru. Kada se uzmu
u obzir svakodnevni naknadni potresi, stanje ruševina i sl., nema 100%-tne sigurnosti, ali
procedure i pravila struke kojih se moraju držati članovi tima, nepredviđene situacije svode se na najmanju moguću mjeru. Tijekom akcija traganja i spašavanja niti jedan član tima nije se
ozlijedio niti se tijekom misije razbolio što pokazuje da su svi pripadnici tima shvatili ozbiljnost situacije te koristili svoje iskustvo i vještine u najboljoj mogućoj mjeri.
6. Kako se takvi timovi bore protiv eventualnih dugoročnih stresnih posljedica
uzrokovanih osvjedočenim prizorima?
Pripadnici tima sudjelovali su u Domovinskom ratu ili su pripadnici vatrogasnih postrojbi koji su se, nažalost, u svojem radu susretali s žrtvama odnosno mrtvim tijelima te se prividno lakše nose s posljedicama stresa. Vjerujem da svatko na svoj način proživljava susret s žrtvom i taj stres akumulira u sebi stoga je vrlo važno nakon misije provesti psihosocijalnu pomoć. Na temu toga, Ravnateljstvo civilne zaštite je u suradnji s Hrvatskim crvenim križem organiziralo pružanje psihosocijalne pomoći za sve članove tima koji su sudjelovali u misiji u Turskoj.
