Veleučilište studija sigurnosti (VSS)Veleučilište studija sigurnosti (VSS)
Veleučilište studija sigurnosti (VSS)
Visoka škola za sigurnost udarila je temelje za postizanje liderske uloge u određenim područjima sigurnosnih studija. Kvaliteta Visoke škole za sigurnost sve je prisutnija tema u stručnoj sigurnosnoj zajednici, čime postaje važnim akterom cjelokupnog obrazovnog ekosustava kada je riječ o sigurnosnoj naobrazbi, a time je i relevantan pridonositelj nacionalnoj sigurnosti. Pogled na strukturu članova Gospodarskog savjeta Škole, u koji su uključene rukovodeće osobe tvrtki poput Deloittea, Strabaga, Emil Freya, ili primjerice Microsofta ako u obzir uzmemo SSBM grupaciju, ukazuje da, osim važnog akademskog segmenta, jedan od temeljnih stupova poslovanja leži i u suradnji s industrijom, na uzajamnu društvenu korist. To je suštinski primjer orijentiranosti ka aplikativnosti obrazovanja i povezanosti s realnim društvenim procesima i tržištem.
1. Kako vidite ulogu Visoke škole za sigurnost u cjelokupnom ekosustavu nacionalne sigurnosti?
Sigurnost je ne samo temeljna socijalna potreba, već njezino ostvarenje zahtijeva i visoku razinu ekspertize. Suvremeni kompleksni svijet bremenit dinamičnim i inovativnim sigurnosnim izazovima postavio je nove okvire sigurnosne ekspertize i znanja kao odgovora postavljenim zahtjevima. Ne samo što je za ostvarenje sigurnosti potrebna određena razina znanja, već je neophodan i kontinuitet održavanja tog znanja i usvajanja novih, bez obzira je li riječ o teorijskim, empirijskim ili aplikativnim policy znanjima. Ne slučajno, područje je sigurnosnih studija jedno od najbrže rastućih socijalnoznanstvenih područja. Upravljanje sigurnosnim procesima naprosto je aktivnost bazirana na znanju. Mehanizmi improvizacije, stihije te pokušaja i pogrešaka naprosto su nepoželjni. Znanje i ekspertize su neophodni uvjeti za uspješnu praksu sigurnosti bez obzira o kojem području sigurnosti je riječ (vojno, ekološko, gospodarsko), o kojem tipu i razini sigurnosti se radi (urbana, korporativna, nacionalna) ili o kojem subspecijalističkom području je riječ (protuterorizam). S druge strane, empirijski uvidi nas poučavaju da zaostajanje u znanosti, znanju i ekspertizama predstavlja ugrožavanje (nacionalne) sigurnosti. Zaostajanje o sigurnosnom znanju predstavlja, pak, još izraženiju dimenziju ugroženosti. Jasno je stoga da Visoka škola za sigurnost ima itekako relevantnu ulogu u sigurnosnom ekosustavu. U novije vrijeme, akvizicija od strane SSBM Geneva nastoji osvježiti i modernizirati studijske programe sukladno kontinuiranom razvoju pojma i proširenju sadržaja sigurnosti odnosno potrebama tržišta. Te se potrebe konstantno mijenjaju i usložnjavaju, a Visoka škola za sigurnost nastoji integralno pristupati području sigurnosti, omogućujući stjecanje šireg teorijskog i praktičnog znanja iz sfere sigurnosti, a s dodatnim naglaskom na specifična znanja shodno odabranim studijskim smjerovima. Nastojeći sagledati sliku što objektivnije, uviđam kako je kvaliteta Visoke škole za sigurnost sve prisutnija tema u stručnoj sigurnosnoj zajednici, čime postaje važnim akterom cjelokupnog obrazovnog ekosustava kada je riječ o sigurnosnoj naobrazbi, a time je i relevantan pridonositelj nacionalnoj sigurnosti.
2. Kao član Gospodarskog savjeta Visoke škole za sigurnost, kako vidite budući razvoj škole u akademskom i praktičnom pogledu?
Recentnije iskustvo suradnje s Visokom školom za sigurnost, nakon što je akvizirana od strane prestižne švicarske poslovne škole s renomiranom ACBSP akreditacijom, govori, u pravilu, o ozbiljnom i odgovornom shvaćanju položaja jedne takve obrazovne institucije. Kombinacija međunarodnog i hrvatskog akademskog, ali i velikog poslovnog iskustva, za sada se pokazuje kvalitetnom kombinacijom kada je riječ o kratkoročnim, ali i dugoročnim promišljanjima glede unaprjeđenja sustava kvalitete, međunarodne suradnje, uključenosti u domicilne i međunarodne projekte, povezanosti s državnim institucijama nacionalne sigurnosti… U kadrovsku nastavnu strukturu recentno su uključeni vodeći hrvatski znanstvenici i stručnjaci s međunarodnim ugledom iz okvira studija sigurnosti što je startna garancija za postizanje visoke razine obrazovanja i stjecanja znanja. Kvalitetni i relevantni studijski programi istovremeno su i atraktivan profesionalni izazov. Ukupno, Visoka škola za sigurnost udarila je temelje za postizanje liderske uloge u određenim područjima sigurnosnih studija. Time ostvaruje ne samo vlastite poslovne interese, već i relevantnu društvenu ulogu. U težnji ostvarenja dodatnog iskoraka u smislu znanstvene produktivnosti, predavačkih kadrovskih kapaciteta, kao i već utemeljene suradnje s industrijskim liderima i poznatim multinacionalnim kompanijama, ozbiljni dosezi već se naslućuju. Sam pogled na strukturu članova Gospodarskog savjeta Škole, u koji su uključene rukovodeće osobe tvrtki poput Deloittea, Strabaga, Emil Freya, ili primjerice Microsofta ako u obzir uzmemo SSBM grupaciju, ukazuje da, osim važnog akademskog segmenta, jedan od temeljnih stupova poslovanja leži i u suradnji s industrijom, na uzajamnu društvenu korist. To je suštinski primjer orijentiranosti ka aplikativnosti obrazovanja i povezanosti s realnim društvenim procesima i tržištem.
3. Čest ste govornik na tematiku sigurnosti, terorizma, ali i rata, posebno u posljednje vrijeme. Kako sada, s odmakom, percipirate rat u Ukrajini?
Bit rata u Ukrajini nije se promijenila. To je protupravna, neopravdana i nepravedna ruska agresija na neovisnu Ukrajinu, agresija koja je skršila sve standarde, vrijednosti, načela i pravila međunarodne sigurnosti. Izvršivši agresiju, sadržajem upravo kako je definirana Rezolucijom 3314 Opće skupštine UN-a iz 1974., ruski je predsjednik Vladimir Vladimirovič Putin derogirao međunarodno pravo, Povelju UN-a i temeljna načela međunarodne sigurnosti i poretka određenih Konferencijom (kasnije Organizacijom) o europskoj sigurnosti i suradnji u Helsinkiju 1975. godine. Ruska agresija obrazložena je i usmjerena na negiranje ili oduzimanje suvereniteta Ukrajine. Ekstenzija je to ranije sovjetske strategije ograničenog suvereniteta koja je bila opravdanje za intervencije u Mađarskoj, Čehoslovačkoj ili Afganistanu. Uzrok je tog, pak, rata, desetljetna ukrajinska kriza koja ima duboke strukturalne uzroke i oni su trostrani: rusko-ukrajinski odnosi, rusko-američki odnosi (NATO) i puni suverenitet Ukrajine u odnosu na proces integracije prema Zapadu i ruski interesi da kontrolom Ukrajine onemogući širenje NATO-a. Taj trinitarni model u svojoj srži obilježen je američko-ruskom međusobnom sekuritizacijom, kao ključnim elementom hladnog rata u posthladnoratovskim uvjetima. Naravno, u globalnom kontekstu tendencija Rusije o povratku na svjetsku scenu kao moćnog subjekta uz uvažanje njezinih interesa od strane dominantnog Zapada. Agresija na Ukrajinu istodobno je i strateški cilj kojim je Vladimir Putin, nakon godina neuvažavanja, pokazao svijetu da ga se mora uvažavati, pokazao je što je spreman uraditi u „ime uvažavanja“ i koliko daleko je spreman ići. To su razlozi ruske invazije. Višegodišnji ruski narativ i diskurs potvrđen je u obrazloženju opravdanja za agresiju na Ukrajinu. Projekcijom straha od širenja NATO-a, socijalnom konstrukcijom „militarizacije“ i „nacifikacije“ Ukrajine, Rusija se stavila u ulogu žrtve, a da ne postane žrtvom, postala je agresivna. Rusko je postupanje očito u sferi racionalnog iracionalizma.
4. Smatrate li da je mogućnost uporabe nuklearnog oružja sa strane Ruske Federacije realna?
Agresijom na Ukrajinu Vladimir Putin, nakon godina neuvažavanja od strane dominantnog Zapada, pokazao je svijetu da ga se mora uvažavati, pokazao je što je spreman uraditi u „ime uvažavanja“ i koliko daleko je spreman ići: do linije nuklearnog terora, a nije isključeno i dalje od toga? Višekratno izrečene ruske prijetnje stoga se ne mogu zanemariti. Kontinuitet ruske demonstracije sile, eskalirajuće diplomacija prinude, i konačno neopravdana agresija na Ukrajinu s globalnom prijetnjom nuklearnog terora, istovremeno su projektivno-anticipirajući obrazac i za ostale države ruskog „bližeg inozemstva“ u odnosu na zapadne aspiracije. Još je ozbiljnije pitanje je li to kraj. Jesu li apetiti ili strateški revolt Vladimira Putina prema Zapadu zadovoljeni? Dvomjesečni ishod rata dokazuje da se ruska agresija bazirana na „blitzkriegu“ ne ostvaruje. Budući razvoj stoga nije obećavajući. Ruska Federacija u slučaju odustanka postaje gubitnik. Izvjesnija je stoga uporaba brutalno moćnog ruskog vojnog arsenala. Vladimir Putin zasigurno iz ovoga rata, prema dosadašnjoj političkoj praksi i vlastitom diskursu, ne može izaći kao gubitnik, dok dvomjesečni tijek rata ukazuje suprotno. Putin ne može biti gubitnik, a to je najopasnija situacija što znači da će on napraviti sve da bude pobjednik. On iz ovog rata ne može izaći kao gubitnik jer je svjestan da je pitanje budućnosti njega kao lidera, njegovog režima i Rusije neizvjesno.
5. U kojoj mjeri i na koji način bi se ukrajinska kriza mogla odraziti na našu regiju?
Područje jugoistoka Europe povijesno i recentno područje je ruskog interesa i ruskih utjecaja. Ruski utjecaji u državama na ovom području posljednjih desetljeća itekako su vidljivi. Njihov raspon je na razmeđi prijateljstva, gotovo savezništava, ograničene suradnje s bitnim ekonomskim uplivom te nesklonosti spram država u procesima pristupanja i pristupanju NATO-u. Utjecaj ukrajinske krize na ovo područje ovisit će prvenstveno o procesnom i konačnom ishodu rata. No, bitan je i odgovor na pitanje jesu li apetiti ili strateški revolt Vladimira Putina prema Zapadu zadovoljeni agresijom na Ukrajinu. Nekoliko je područja, u tom kontekstu, u okvirima ruskih interesa i time potencijalnih kriznih žarišta. Države ruskog „bližeg inozemstva“ – Armenija, Azerbejdžan, Bjelorusija, Gruzija i Moldavija, svakako su prioritet. Baltičko područje i europske neutralne države također su potencijalna meta, kao i područje nestabilnog i turbulentnog jugoistoka Europe. Rusko moguće skretanje fokusa s Ukrajine, zapadna podrška i pomoć Ukrajini te nametanje sankcija Rusiji, čine nestabilni zapadni Balkan sa već postojećim ruskim utjecajima i zapaljivim narativima političkih elita te politikom i psihologijom straha prijemčivim mjestom za ruski protuudarac europskoj sigurnosti. Može li rat u Ukrajini i ruski izvoz utjecaja destabilizirati jugoistok Europe? U analizi moguće destabilizacije jugoistoka Europe u relaciji s agresijom na Ukrajinu u fokusu je pet država (Srbija, BiH, Crna Gora, Kosovo i Sjeverna Makedonija), dok su dvije razine analize relevantne. Prvo, opcija da pojedini akteri s tog područja destabiliziraju situaciju i drugo – da ruska strana zbog niza razloga krene u destabilizaciju ovog područja. U prvom slučaju, eskalacija ozbiljnije krize manje je izvjesna. Makar postoje akteri, državni i paradržavni, gotovo u svim državama, koji imaju takve namjere, kao i spremnost za njihovu provedbu, njihovi kapaciteti ipak su nedostatni. Njihov doseg mogu biti tek društvene destabilizacije, demonstracije i protesti s mogućim ograničenim nasiljem. Druga opcija mnogo je ozbiljnija.
6. Nazire li se, uslijed geopolitičkih previranja, novi međunarodni poredak?
Bez obzira na konačni ishod rata u Ukrajini, ruska je agresija ključna točka koja je zacementirala 15-godišnji sukcesivni proces nastanka novog poretka međunarodne sigurnosti. Ostaje prijeporno zašto etape tog procesa i njihov sadržaj Zapad nije vidio ili možda nije želio vidjeti? Proces nastanka novog poretka započet je nastupom ruskog predsjednika na 43. međunarodnoj konferenciji o sigurnosti u Munchenu u veljači 2007. na kojoj je kritizirao Sjedinjene Američke Države i NATO, kazavši da širenje NATO-a Rusija doživljava kao prijetnju. Bio je izravan iskaz ruskih orijentacija, a njihov sadržaj Vladimir Putin je naznačio dvije godine ranije u obraćanju naciji kazavši da je raspad bivšeg Sovjetskog Saveza bio „najveća geopolitička katastrofa stoljeća“. Kasniji ruski uspjesi na međunarodnoj sceni (Gruzija, Sirija), blage zapadne reakcije i vojno-sigurnosne deeskalacije Rusija je shvaćala kao slabost SAD-a i NATO-a što je dalje poticalo ruske ekspanzionističke i agresivne akcije. To je okvir za „hladnoratovske obrise“ Rusije i Zapada, predvođenog SAD-om, u posthladnoratovskom razdoblju. Američko-ruski odnosi prešli su put od ograničene suradnje i partnerstva do konfrontacije, do opetovanog „hladnog rata“. Odnose Rusije i SAD-a ponovno karakterizira sve veće razmimoilaženje, neslaganja ponovno prerastaju u „sukob pogleda na svijet“. Ukupno, SAD i Rusija u strateškim dokumentima jedna drugu označavaju kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Međusobna sekuritizacija država bila je na sceni kao temelj hladnog rata. Naravno, to nije klasični hladni rat sa sveprožimajućom ideološkom dimenzijom. Novi američko-ruski odnosi spadaju u okvire onoga što stručnjaci nazivaju „sistematizacija/sustavnost neprijateljstva“. Rat u Ukrajini zacementirao je temelje „novog hladnoratovskog poretka“. Umjesto partnerstva i savezništva, povlače se linije podjele interesnih zona ili zona utjecaja s globalnom prijetnjom nuklearnog terora.
Skraćeni životopis prof. dr. sc. Mirka Bilandžića
Prof. dr. sc. Mirko Bilandžić doktor je političkih znanosti, područje međunarodnih odnosa. Redoviti je profesor na Odsjeku za sociologiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje je nositelj dvaju kolegija: „Sociologija nacionalne i međunarodne sigurnosti“ i „Terorizam i društvo“, čime je na akademsku razinu u Republici Hrvatskoj uveo studije terorizma. Suautor je programa poslijediplomskoga specijalističkog studija „Upravljanje krizama“ na Sveučilištu u Zagrebu (voditelj od 2011. godine). Predaje i na međunarodnoj Ratnoj školi Ministarstva obrane Republike Hrvatske te na sveučilišnome Vojnom studiju Sveučilišta u Zagrebu, gdje je nositelj modula za vojnoobavještajnu specijalizaciju. Od 2008. godine glavni je i odgovorni urednik znanstveno-stručnoga časopisa za interdisciplinarna istraživanja rata i mira „Polemos“, a od 2012. godine član je Uredničkoga odbora znanstvenoga časopisa „Security Dialogues“, koji izdaje Sveučilište Sv. Ćirila i Metoda u Skopju, Sjeverna Makedonija. U razdoblju 2015./2016. bio je direktor sigurnosti Europskih sveučilišnih igara Zagreb – Rijeka 2016., najmasovnijega multisportskog natjecanja održanog u Republici Hrvatskoj. Kao rezultat znanstveno-istraživačkoga rada objavio je deset knjiga, brojna znanstvena i stručna djela. Područja osobitoga znanstvenog interesa su niz područja iz okvira prvenstveno sociološke znanosti i političkih znanosti: nacionalna sigurnost, međunarodna sigurnost, socijetalna sigurnost, regionalne studije, terorizam, protuterorizam, obavještajna tematika, komparativni sustavi nacionalne sigurnosti te business intelligence (poslovno-obavještajno djelovanje). Njegove važnije knjige su: „Diplomacija i obavještajna aktivnost“ (1998.), „Sjeverna Irska između rata i mira“ (2005.), „Osnove nacionalne sigurnosti“ (2005., suautor), „Poslovnoobavještajno djelovanje: Business intelligence u praksi“ (2008.), „Sjeme zla: uvod u studije terorizma“ (2014.), „Nacionalna sigurnost: Prognoziranje ugroza“ (2019.) te “Sport i nacionalna sigurnost” (2019.), koju je publicirao u suautorstvu s direktorom Visoke škole za sigurnost, dr. sc. Lukom Leškom, a koja je proglašena najboljom hrvatskom znanstvenom knjigom iz područja sigurnosti u 2020. godini te nominirana za nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za najviša znanstvena dostignuća koja predstavljaju iznimno i trajno značenje za Republiku Hrvatsku. Pri Visokoj školi za sigurnost, prof. dr. sc. Bilandžić sudjeluje na kolegijima “Uvod u studije sigurnosti”, “Društvo i rizici” te “Zaštita od terorizma”.