Nasilje na radnom mjestu
Često razmišljamo o nasilju kao fizičkoj povredi, međutim ono je kao pojam toliko šire, i često se pojavljuje u suptilnim formama. Čak i diskriminacija koja je integrirana u procese, strukture i kulture koje susrećemo svakodnevno i čiji postajemo dio, po svojoj se prirodi može definirati kao oblik nasilja. Seksualno uznemiravanje, širenje glasina, neprimjeren ton glasa, verbalno vrijeđanje ili rad do kasnih sati – sve su to kategorije zlostavljanja koje dolaze u najraznolikijom oblicima koje čovjek može zamisliti.
Sve skupine zaposlenja nisu jednako izložene nasilnom ponašanju na radnome mjestu. Vozači taksija, policajci, zdravstveni djelatnici ili pak administrativni radnici nose se s velikim obujmom negativnih emocija, bijesa i ljutnje tijekom radnoga vijeka – stoga su pod većim rizikom izloženosti nasilju. Definiranjem jasnih granica prihvatljivog ponašanja, kao i protokola u slučajevima kad ono nije takvo možemo minimalizirati utjecaj moguće pojave zlostavljačkog ponašanja, te učiniti radna mjesta što sigurnijima i prihvatljivima.
Zanemarivanje i prešućivanje neprihvatljivih oblika ponašanja mogli bi postati dio kulture kompanije, a u tom slučaju pozitivne promjene su ostvarive s mnogo većim i dugotrajnim naporima. Dužnost je specijalista za sigurnost i zdravlje ohrabrivati prepoznavanje i prijavljivanje neželjenog i diskriminirajućeg ponašanja na radnom mjestu, produbiti generalnu svijest o oblicima u kojima se ono pojavljuje te osigurati razumijevanje vezanih protokola i posljedica. Primjena jednakih standarda na svim razinama menadžmenta i strukture tvrtke, čak i prema vanjskim suradnicima i klijentima, je jedini način da se pokaže integritet i posvećenost uspostavljanju nulte tolerancije prema nasilju.
Rano i beskompromisno detektiranje neprihvatljivih situacija je nužno prije nego što one izrastu u veće probleme. Također, dvostruki standardi naspram onih na poziciji autoriteta i moći nisu poželjni jer upravo ti ljudi trebaju služiti kao uzor svima, te su bitni u održavanju slike institucije prema van (primjerice ravnatelj škole, saborski zastupnik ili visokopozicionirani menadžer tvrtke). Predanost prevenciji i ranog prepoznavanju nasilja trebali bi biti dugotrajni ciljevi privatnih kompanija i javnih tijela. Podrška oštećeniku kao i inzistiranje na preuzimanju odgovornosti za vlastite postupke je naša zajednička odgovornost. Jednaki standardi za sve, te radna mjesta kao sigurna i ugodna mjesta za provesti velik dio naših života zajednički su cilj. Zapravo, ako je posao naš drugi dom – kao takav nužno mora biti prostor dobrodošlice, sigurnosti i međusobnog prihvaćanja.