Kako ste se osjećali kada ste dobili priznanje za dugogodišnji doprinos razvoju Veleučilišta studija sigurnosti?
Primitak bilo kakvog priznanja u čovjeku pobuđuje osjećaj ponosa i sreće. To je pokazatelj da si nešto dobro uradio i da to što si uradio netko drugi cijeni i poštuje. I zato čovjek može biti ponosan sam na sebe. Čvrsto vjerujem da je odavanje priznanja nekome za doprinos i postignuća najjači motivacijski alat kojim tu osobu možemo još više motivirati za daljnji rad. To je slučaj i kod mene. Meni osobno posebno je važno i drago da je prepoznat moj doprinos razvoju Veleučilišta. To znači da je iza mene ostao nekakva trag, da sam doprinio u ostvarenju vizije i misije Veleučilišta, ali da sam uspio i u nekim svojim osobnim ciljevima. Primitak priznanja daje mi dodatni poticaj za daljnji rad i doprinos razvoju Veleučilišta i razvoju znanosti i struke sigurnosti.
Što smatrate najznačajnijim doprinosom koji ste dali tijekom vašeg rada na veleučilištu?
Postoji niz aspekata i načina na koji možete dat svoj doprinos onome u čemu sudjelujete. Veleučilište je prošlo kroz razne faze razvoja. Vjerujem da sam dao svoj pozitivan doprinos u svim fazama razvoja i u mnogim područjima, od definiranja procesa, unaprjeđenja postupaka i programa, povezivanju sa drugim institucijama, ali i prenošenja znanja te motiviranja studenata da uče i rade više. Vjerujem da sam dao doprinos razvoju znanosti i struke sigurnosti, posebno u području zaštite na radu. Moj najznačajniji doprinos? Od svega, smatram da je moj najznačajniji doprinos onaj na razini svakog studenta ponaosob. Studenti koji žele naučiti, imaju priliku naučiti puno. Osim teorijskog znanja vrlo rado studentima dijelim ekspertno znanje stečeno kroz brojne primjere u praksi. Ne radi se samo o stručnom znanju, već i pristupu poslu, odgovornosti, postavljanju osobnih i profesionalnih ciljeva, razvoju vlastite karijere. Do sada sam 313 puta bio sam mentor za završne i diplomske radove. Puno ili malo, ovisi o tome kakav je to ujedaj ostavili na studente. Mnogi moji bivši studenti značajno su razvili svoje karijere, rade na rukovodećim pozicijama, osnovali su svoje tvrtke, te rade vrlo zahtjevnim ekspertnim poslovima u području sigurnosti u Hrvatskoj, Kanadi, Njemačkoj, Norveškoj, Danskoj, Nizozemskoj, Belgiji, Austriji, Češkoj itd. Sa mnogima od njih i dalje sam u kontaktu, ponekad me pitaju za savjet ili mišljenje, javljaju mi svoje nove uspjehe, pa i surađujemo poslovno. Nas sve sam njih izuzetno ponosan. Nadam se da je razvoju njih kao osoba i njihovih karijera barem malo doprinio prenošenjem znanja i iskustva. Smatram da je to moj najznačajniji doprinos.
Koji su najveći izazovi s kojima ste se susreli prilikom unapređenja obrazovnog programa na veleučilištu?
Unapređenje obrazovnog programa uvijek je izazov. Ili problem. Ovisno o tome o kojoj se fazi razvoja govori i kakvi su rezultati tog unaprjeđenja. Obzirom da brzi i zapravo sve brži razvoj tehnologije, modela i metoda koje se primjenjuju u sigurnosti, definitivno je jedan od najvećih izazova održati i poboljšati atraktivnost obrazovnog programa na Veleučilištu. Zaštita zdravlja i sigurnost na radu, kao primarno područje kojim se bavim, pod utjecajem tehnologije i posebno mogućnosti primjene umjetne inteligencije ulazi u novu eru. Naš je zadatak studentima pružiti relevantna znanja temeljena na suvremenim svjetskim trendovima razvoja područja zaštita zdravlja i sigurnost na radu. I tu iz područja izazova prelazimo u područje problema. Naime, mogućnosti unaprijeđena obrazovnog programa ograničene su jer veće promjene programa zahtijevaju izdavanje nove dopusnice. Stoga je vjerojatno najveći izazov upravo u tome da se unaprjeđenja programa provedu na najbolji mogući način, u okviru postavljenih ograničenja. Naravno, pri tome poseban izazov predstavlja i osobni razvoj profesora u okviru tema koje poboljšavaju atraktivnost obrazovnog programa na Veleučilištu.
Što biste željeli postići u narednim godinama u okviru svog rada na veleučilištu?
Rad na Veleučilištu vrlo je zanimljiv i dinamičan, posebno rad sa studentima. U tom smislu želim dodatno ojačati suradnju sa studentima u znanstveno-istraživačkom radu i publiciranju. Studente je potrebno motivirati da se uključe u takve aktivnosti, te da sudjeluju na stručnim i znanstvenim skupovima u Hrvatskoj i inozemstvu.
Vjerujem da Veleučilište može dati snažan doprinos razvoju struke sigurnosti. Kako se primarno bavim područjem zaštite zdravlja i sigurnosti na radu želja mi se da se sukladno mogućnostima Veleučilište dodatno uključi u radne skupine nadležnog Ministarstva za definiranje novih propisa iz ovog područja u Hrvatskoj.
Koji biste savjet dali mladim profesorima i stručnjacima koji se žele uključiti u obrazovanje u području sigurnosti?
Prije svega mladi profesori i stručnjaci koji se žele uključiti u uključiti u obrazovanje u području sigurnosti moraju biti svjesni odgovornosti koju imaju za stručni i znanstveni razvoj studenata. Možda ovo zvuči beznačajno, međutim uopće nije. Naime, dobrim dijelom o profesorima ovisi kakvi će danas-sutra budući stručnjaci sigurnosti biti. A o tome kakvi su stručnjaci unutar nekog područja sigurnosti ovisi i kakva je opća percepcija struke sigurnosti te koliko je ta struka sigurnosti općenito cijenjena u društvu. Na primjer, sjetite se svojih osnovnoškolskih, srednjoškolskih ili studentskih dana. Bilo je profesora koji su vas potaknuli i zainteresirali za predmete koji vas do tada uopće nisu zanimali. Dakle, utjecaj profesora na interes studenta za neku temu ili predmet je neosporan, ali konačni rezultat ipak ovisi o samom studentu. Uloga profesora, uz ostale, je motivirati i mentorirati studente.
Nadalje, teoriju može predavati svatko, naravno, pod uvjetom da ju nauči. Praksu sigurnosti mogu predavati oni koji imaju iskustva u praksi, u konkretnim situacijama, na konkretnim poslovima. Studenti vrlo brzo identificiraju da li profesor ima iskustva u praksi s temom koju predaje ili je samo teoretičar. Stoga prepoučujem profesorima da više vremena borave u praksi sigurnosti i izučavaju praksu sigurnosti.
Identificirajte studente koji žele više, koji imaju ambiciju raditi i napredovati u struci sigurnosti te predavati teme iz područja sigurnosti. Moja osoba misija kao profesora, između ostalog je samoreprodukcija te funkcije. Mislim da bi svatko tko radi kao profesor morao iza sebe ostaviti namjene jednog svojeg studenta kao profesora. S ponosom mogu konstatirati da sam u tome uspio. Kolega Tomislav Katić kojem sam bio mentor već je izabran u zvanje predavača i predaje na Veleučilištu. Smatram da je to isključivo njegova zasluga i uspjeh zbog interesa i angažmana koji je uložio u sebe i razvoj struke. Ja sam ga možda samo malo gurnuo u tom smjeru i mentorirao.
Radite na sebi. Mladim profesorima preporučujem da permanentno prate svjetske trendove u području sigurnosti koje predaju, da novostečena znanja prenose studentima te da iskoristite svoj utjecaj koji imaju kao profesori i stručnjaci kako bi potakli studente da se još više razvijaju i uče, te na taj način daju svoj dodatni doprinos razvoju znanosti i struke sigurnosti.